petak, 14. travnja 2017.

Storytime - Uhodi me?


Hay!
Za danasnji post sam vam odlucila pisati nesto malo drugacije, a to je jedan storytime iz mog zivota. Uvijek sam htjela imati neku cudnu ili fora pricu koju cu vam moci pricati, ali jednsotavno kod mene se nikada ne desava nista zanimljivo. Medutim pocetkom 2. polugodista su mi se pocele dogadati neke cudne stvari i zato sam vam odlucila ispricati tu pricu. 

Znaci sve se je to pocelo dogadati pocetkom 2. polugodista dok sam se vracala kuci. Kako mi je tata pomorac on radi na brodu i nema ga do mjesec dana doma tako da sam osudena da idem pjesice. Ja inace zivim malo dalje od skole pa uvijek moram sama ici kuci posto svi zive uz centar, dok ja zivim na brdu. I tako sam ja jedan dan isla sva umorna iz skole i kada sam se penjala do glavne ceste (magistrale) jedinim puticem, naisla sam na nekog covjeka koji je hodao prema meni i kada smo se susreli na sjecistu putova mi je rekao nesto jako creepy, ali i cudno. Pitao me je da li cu i sutra ici tim istim putem. Ja sam bila malo prestrasena jer ne znam tko je to i onda me on jos pita takvo pitanje pa sam jednostavno rekla "Zasto vas to zanima?", a sada ce vam biti jos cudnije sta je on rekao. Covijek mi je rekao da ce mi biti tesko da hodam uzbrdo. Okej meni samo sto nije doslo da prasnem u smijeh. Nakon sto je to rekao sam nastavila svojim putem i nisam se obazirala na to jer sam mislila da je pijan i da samo malo lupteta neke gluposti. Nekoliko dana nakon toga dok sam se vracala kuci i pogodite koga sam srela? Da, tako je, srela sam tog istog covijeka. Ovaj put je bio naslonjen na ogradu pored zgrade i samo mi je nadobacio "A sta su te danas malo ranije pustili?"Meni je to sada vec bilo cudno jer kako on zna kada meni zavrsava ili pocinje skola? No, opet se nisam nesto obazirala na to jer sam mislila sa se zeza. Sve mi je to vec postalo zabrinjavajuce kada sam ga opet vidjela i tada je komentirao kako malo kasnim.

Nakon toga smo jedan dan imali prazan sat i svi iz mog razreda su bili u skolskom dvoristu. Tamo smo se zezali i pricali. Ja sam u jednom trenutku pogledala prema sumici i pogodite koga sam vidjela? Da, vidjela sam njega kako stoji iza stabla i gleda nas. Ta cinjenica me je malo preplasila pa sam odlucila reci za to roditeljima. Oni se nisu bas zabrinjavali jer su mislili da se je on mozda nesto zezao i da je ono bila slucajnost. I tako je proslo neko vrijeme i nisam ga uopce vidjela pa sam pomislila da su mi roditelji bili u pravu. I onda jedan dan kada sam ostala duze u skoli sa isla do parkinga kraj pizzerije i tamo sam sjela na jednu klupicu i cekala tatu da me pokupi. Posto on nikako nije dolazio ja sam ga nazvala na mobitel, ali se on nije javljao. Iza leda mi se je pojavio ONAJ  covijek i rekao je "Sta ti se nitko ne javlja? Nitko nece doci po tebe opet? Jadna uvijek moras ici pjesice doma." Kada sam to cula odmah sam nazvala mamu i pitala sam ju gdje je tata i da pozuri po mene. Proslo je 5 minuta i on je dosao pa sam mu ispricala sto se je dogodilo. Tada je i on shvatio da nije to bas neka zezancija. Razmisljali smo sto bi mogli poduzeti, ali nismo znali sto posto ne znamo tog covijeka, a nismo ni znali njegove namjere i nista opcenito pa nismo mogli nista ni napraviti. Tako je prosao tjedan i ja ga vise nisam vidjela na srecu. U petak nakon skole sam se nasla sa Karlom i isle smo u setnju pored mora kao i svakog vikenda. Sve je bilo super i bilo na je bas lijepo sve dok nismo krenule doma. Dosle smo do onog putica gdje se dize do ceste i ja sam tada ugledala jedno stablo od tresnje koje sam morala slikati pa sam rekla Karli da me poceka kraj zidica i da cu ja odmah doci.

Naravno da sve nije proslo tako lijepo. Cim sam ja krenula iz istog smijera od kuda smo mi dosle se je pojavio onaj covijek i viknuo mi je "Nemoj ici daleko." Zatim kada je vidio Karlu shvatio je da nisam sama pa je samo rekao "A i ti si sa njom" i onda je otisao. Ja sam Karli odmah dala znak da je to taj covijek o kojem sam joj govorila. Ja sam dotrcala do nje i odmah smo krenule doma, a ja sam nazvala tatu, ali se on nije javljao pa smo mu sve ispricale dok smo se vratile. I tako se to dogadalo dosta puta dok nisam odlucila poduzeti nesto. Vise ne idem kuci sama i od tada je sve postalo kao i prije. Vec je proslo 2 tjedna i nisam vise vidjela tog covjeka...

I eto to bi bilo to od ovog posta! Nadam se da vam se je svidio. Ovo je malo drugacija tema na mom blogu, ali mi se svida da vam pisem neke price iz mog zivota tako da mi recite sto vi mislite i da li zelite vidjeti ovakve postove cese na mom blogu. Takoder sam mislila pisati o nekim problemima sa kojima se svi susrecemo i nekim tipicnim tinejderskim temama. Ako imate neke ideje i zelje za te postove svakako mi napisite u komentare :*

Gmail: bimaginative139@gmail.com
Instagram: bimaginative

Broj komentara: 6:

  1. well damn, drago mi je što si odlučila da nešto ovakvo podeliš sa namaaa *--*
    Imalaa si i previšeee srećem ko zna šta je taj čovek mogao da uradi ili da mu padne na pamet, takođe mi se sviđa što si i pored svega i u tim situacijama ostala mirna, nisi bežala, plakala, vrištalaa :)
    Akoo bude još nekih zanimljiviih avantura iz svog životaa nemoj se ustručavati da ih podeliš sa namaaa *-* <3 <3

    Boomy's Place

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti. Drago mi je da ti se svida post ❤

      Izbriši
  2. Ajme majko, ja sam se sva naježila čitajući. Pretpostavljam da ti nimalo nije bilo svejedno, ali svaka ti čas na smirenosti. Vrloo creepy. Divno od tebe što si ovo podijelila sa nama. Uživala sam čitajući♥

    http://sosihappylife.blogspot.com/

    OdgovoriIzbriši
  3. Ovo je baš creepy, sva sreća pa više ne viđaš tog čovjeka, vjerovatno ima nekih mentalnih problem. Drago mi je da si ovu priču podijelila s nama :D

    Delilah's Stories

    OdgovoriIzbriši